Trčanje na kratkim prugama 12.04.2021.
U području sporta sprintersko trčanje je oduvijek bilo jedna od najpopularnijih
disciplina. Važnost joj je pridavana još u ranoj grčkoj umjetnosti i u opsežnim
tekstovima o tome kako trčati brže. Aristotel (384–322 pr.n.e.) u svojoj Etica
Nicomachea govori da je razvijanje vještine vježbanja znatno bolje organizovano
u poredjenju sa npr. vještinom moreplovstva.
Otkad je Koroibos pobijedio u sprinterskoj trci (na 1 stadij) na prvim olimpijskim
igrama u Olimpiji (776 p.n.e.), sport je privukao znatnu pažnju. Sprint je vjerojatno jedan od
najstarijih i najjednostavnijih od svih sportova, a trčanje na 100 m je
najatraktivnija disciplina u atletici. U isto vrijeme to je i najkraće takmičenje
koje postoji. Sprinterska trka obično traje oko 10 sekundi. Ipak, za tih 10
sekundi sprinta potrebne su dugogodišnje pripreme. Uspješni vrhunski sportisti u
toj disciplini pravedno se nazivaju ”najbržim ljudima na svijetu”. Postati
olimpijski pobjednik na 100 m ne može se uporediti s uspjehom ni u jednoj
drugoj disciplini.
U posljednjih stotinu godina u sprint su uvedene dvije promjene koje su ga
unaprijedile:
pojava startnih blokova u tridesetim godinama dvadesetog vijeka
postavljanje sintetičkih podloga na atletske staze šezdesetih godina
dvadesetog vijeka, koje su omogućile upotrebu staze u svim
vremenskim uslovima.
Procedura mjerenja vremena za discipline sprinta isto se mijenjala s godinama,
od ručno ”štopanog” vremena do ekstremno točnog, elektronskog, automatskog
mjernog sistema. Kako god, novi su mjerni sistemii, ako ništa drugo, pokazali da
su ručno mjerena vremena najčešće išla u prilog sportisti.
TEHNIKA TRČANJA NA KRATKIM DISTANCAMA
Trčanje na kratkim distancama može se podijeliti u cetiri faze:
1. Start
2. Startno ubrzanje
3. Dostizanje i održavanje maksimalne brzine
4.Ulazak u cilj, finiš
Kratke pruge-Sprint
100 i 200 m
Dijelovi trke: start I startno ubrzanje , trcanje po distanci i finis. Od svih dijelova trke start je najvazniji. Postavljanje stopala na startne blokove varira u zavisnosti od zelje pojedinca I duzine noge. Najkrace rastojanje izmedju prednje I zadnje ploce za stopalo je 28 cm, a najduze 53-66cm.
Starter: daje verbalne komande sa dovoljno razmaka izmedju, kako bi se trkaci smjestili: „na svoja mjesta! Pozor!“ Zatim sledi hitac iz pistolja. Kod pogresnog starta, starter koji opoziva trkace (pomocno zvanicno lice) puca iz pistolja da zaustavi trkace I vraca ih na startnu liniju. Jedan pogresan start (prije znaka) donosi opomenu, a drugi diskvalifikaciju.
Pistolj startera: popularni model je revolver koji koristi glasne corke kalibra 32mm. Elektronski uredjaj montiran na pistolju , reaguje na zvuk startnog pistolja I aktivira sistem za regulaciju vremena trke.
Detektor greske: ovaj detektor se koristi za kontrolu preranog starta sprintera. Nalazi se u startnim blokovima.
Startni blokovi: napravljeni su od aluminijuma ili nekog drugog metala.
Oni imaju mjerne instrumente koji omogucavaju trkacima da se precizno postave u skladu sa njihovim potrebama.
Tok trke: Vrijeme izubljeno na krivini je 4 sec na 100m. trkaci trce sto je moguce blize unutrasnjoj strani svojih staza (1,22m) I naginju se unutra da bi se suprotstavili centrifugalnoj sili koja se stvara u krivini.Finis sledi na oko 40m od cilja.
Sprinterice sa klinovima u djonovima, teske su oko 170 grama i napravljene su od telece koze , koze za rukavice ili koze kengura. Klinovi su ograniceni na duzinu od 8,4mm. Djonovi ne smiju biti deblji od 13mm. Pete ne smiju biti deblje od djonova za vise od 6mm. Trkaci se mogu takmiciti i bosi.
Elektronika: precizni mehanizmi su neophodni, tu spadaju kompjuteri, uredjaji za zapisivanje, fiber-opticki transmiteri,…
Odredjivanje pobjednika se vrsi pomocu foto-finis kamera. Pravilo 162. medjunarodne atletske federacije: „takmicari ce zavrsiti trku po onom redosledu po kojem je bilo koji dio njihovog tijela dostigao linije cilja“.
Tehnika bacanja koplja 05.04.2021.
Bacanje koplja je sportska disciplina u kojoj atletičari zaletom i specifičnim kretanjima pri izbačaju nastoje baciti koplje što dalje. Koplje je prvobitno korišteno u lovu i ratovanju, a postalo je olimpijski atletski rekvizit još 708. godine p. n. e, kada je uvršteno u olimpijski program pentatlona (petoboja). Koplje je bio napravljeno od maslinovog drveta bacano u dve discipline: bacanje u dalj i u metu.
Mnogi crteži na grčkim vazama govore da Grci nisu bacali samo ratnička koplja, nego lakša i kraća, prilagođena takmičarskim prilikama. O tehnici bacanja, teško je donositi zaključke, ali se po crtežima može zaključiti da su osnovna kretanja bila slična današnjim. Verovatno su Grci bacali koplje sa uzdignutog mjesta, kao i disk. Rezultate koje su postizali (oko 50 metara) nemoguće je upoređivati sa današnjim, jer se ne može utvrditi ni tačna dužina, ni težina njihovih kopalja. Osim toga Grci su upotrebljavali specifične petlje, omče, pomoću kojih su i teža koplja bacali na veće daljine.
Na obnovljenim Ljetnjim olimpijskim igrama, bacanje koplja je kao takmičarska disciplina uvedena na jubilarnim Olimpijskim međuigrama 1906. u Atini, a u zvanični program na Olimpijskim igrama 1908. u Londonu.
PRAVILA
Koplje se baca s određenog zaletišta dugog 33,50 do 36,50 metara. Bacanje se izvodi iza drvenog ili metalnog polukruga poluprečnika 8 metara. Segment je bijelo obojen u nivou zemljišta, širom 7 cm. Koplje se mora držati za hvatište. Ako koplje ne dotakne zemlju najprije prednjim vrhom, hitac se ne priznaje. Takmičar ne smije ni jednim dijelom tijela dodirnuti polukrug za izbačaj ili paralelne linije koje obeležavaju zaletište prije nego što koplje padne na tlo. Od momenta u kojem se počinje spremati za bacanje do momenta izbačaja koplja, bacač se ne smije potpuno okrenuti leđima polukrugu za izbačaj. Koplje mora biti izbačeno iznad ramena iili iznad gornjeg dijela ruke kojom se baca, a ne smije biti izbačeno bilo kakvim rotacionim pokretom.U početku zalet je u vidu trčanja a poslednji koraci su unakrsni i na kraju se lijeva noga(kod dešnjaka) “ukopava” i tada dolazi do rotacije kukova. Koplje se drži sa palcem i kažiprstom dok ostali prsti pridržavaju,zbog toga se koplje okreće oko svoje ose u vazduhu i vrhom se zabada u zemlju. Izbačaj mora biti brz i energičan, a da bi bio takav noge i kukovi moraju da urade “svoj dio posla” tj da se ukopaju. Koplje ide iznad glave i ruka prije izbačaja mora biti skroz ispravljena, a ona druga u vazduhu. U trenutku izbačaja sva energija iz tijela se prebacuje u ruku, pa je zato značajno ukopavanje nogom. Šaka mora biti čvrsta i jaka- jer ako nije koplje se neće zabosti u zemlju. Kada se koplje baci, mora se paziti od prestupa.
Svaki takmičar ima pravo na tri pokušaja, osmorica (na manjim takmičenjima šestorica) imaju pravo na još tri pokušaja. Nijedan takmičar nema pravo na dodatne pokušaje, ako u prva tri pokušaja nema barem jedan uspjeli pokušaj.
Težina koplja za muškarce je 800 grama, a dužina varira od 260 cm do 270 cm, dok dužina koplja za žene iznosi od 220 cm do 230 cm, a težina je 600 grama. Kada je 1984. Uve Hon u Berlinu šokirao javnost hicem preko 100 metara (104,80), iz bezbjednosnih razloga zvaničnici su odlučili da se težite koplja pomjeri naprijed (prema vrhu), što je omogućilo da koplje uvek pada na vrh i smanji tadašnje velike dužina oko 10%. Novi propis stupio je na snagu u 1986. u muškoj, a 1999. u ženskoj konkurenciji.
Bacanje kugle- Leđna tehnika (O’ Brajan) 05.04.2021.
Bacanje kugle je atletska disciplina u kojoj bacač nastoji baciti kuglu što dalje. Ova atletska disciplina služi za razvijanje snage, brzine, specifične izdržljivosti i okretnosti. Osim bacanja koje je propisano atletskim pravilima, kugla se može bacati na razne načine. Pri tome, u skladu sa uzrastom takmičara, upotrebljava se kugla različite težine.
ISTORIJA
Pretpostavlja se da su se prva takmičenja u bacanju kugle (topovskog đuleta) održavana u Velikoj Britaniji. Hroničari bilježe da su se vojnici oko 1346. godine takmičili u bacanju topovskog đuleta teškog 16 funti (7,257 kg. U početku se bacalo iz mjesta i to jačom i slabijom rukom. Vremenom su se iskristalisala pravila bacanja koja su se odnosila i na prostor iz kojeg se bacala kugla.
Prvi službeni rezultati vode se u Velikoj Britaniji od 28. maja 1860, kad je H. Vilijams bacio kuglu 36 stopa tj 19,972 metra. U početku se kugla bacala običnom tehnikom. Najbolji rezultat tim načinom bacanja postigao je Džim Fuš (SAD) 17,95 metara (1950). Peri O‘Brajen iz SAD prvi se prilokom bacanja u početnom položaju okrenuo leđima prema pravcu bacanja. Pri tom položaju moglo se jače uključiti mišiće, usljed čega kugla dobija veće ubrzanje. O‘Brajen je ubrzo prebacio 18 metara, a 1956. i 19,25 metara. Od žena prvi svetski rekord postigla je Violeta Moris iz Francuske 10,15 metara — 1924.
PRAVILA
Kugla se baca s ramena jednom rukom iz kruga promjera 2,135 metara. Na sredini srednjeg spoljnog luka učvršćen je segment. U trenutku kad atletičar zauzima u krugu stav za početak izvođenja bacanja, kugla mora dodirivati bradu ili biti vrlo blizu nje, ne smije se povući iz ravni ramena, a ruka se pri izvođenju bacanja ne smije povući naniže od zauzetog stava. Svaki takmičar ima pravo na tri pokušaja. Šestorica najboljih, a na velikim takmičenjima osmorica, imaju pravo na još tri pokušaja. Nijedan takmičar, nama pravo na naknadna tri pokušaja, ako mu bacanja u prva tri hica nisu uspjela. Takmičar ne smije napustiti krug, dok kugla nije pala na zemlju, a posle toga obavezno mora napustiti krug za bacanje od pozadi. Pored toga nije dozvoljeno, koristiti rukavice kao ni umotavanje dva ili više prstiju zajedno.
Seniori bacaju kuglu tešku 7,257 kg, juniori mlađi od 18 godina 6 kg, pioniri 4 kg. Seniorke, starije i mlađe juniorke bacaju kuglu od 4 kg, a pionirke 3 kg.
Tehnika O’Brajan(Leđna tehnika)
Parri W. O“Brien ( SAD ) prvi se u početnom položaju ili početnoj fazi, okrenuo
leđima suprotno od smjera izbačaja kugle i po njemu je nova tehnika bacanja kugle
dobila naziv. U O“Brien tehnici kod izvođenja dolazi do uključivanja u rad večih mišičnih
grupa, usljed čega se omogučava jače djelovanje na kuglu i veči domet. 1960 god. O“Brien je
postao prvi bacač kugle u svijetu koji je svojom novom tehnikom prebacio 20,00m.
granicu snova i novi svjetski rekord. Ulf Timerman ( DDR ) je ovom tehnikom postigao največi
rezultat u svijetu 23,06 m, 1988 god.
O’Brajan tehnika u dostupnoj stručnoj literaturi podijeljena je u četiri faze:
• Faza početnog položaja
• Faza prestizanja(napetog luka)
• Faza izbačaja
• Faza održavanja ravnoteže
Atletika– Preponsko trčanje 29.03.2021.
TRKA NA 100m SA PREPONAMA
Trka na 100 metara sa preponama je ženska olimpijska atletska disciplina. U trci se koristi deset prepona visine 83,8 cm koje su ravnomjerno raspoređene cijelom dužinom staze. One su takve konstrukcije da ih atletičarka može oboriti, što se ne računa kao greška, ali značajno smanjuje početnu brzinu. Takmičari u ovoj disciplini startuju iz startnih blokova, isto kao i oni koji trče 100 metara bez prepona.
Prva prepona se nalazi na udaljenosti od 13 metara od startne linije, a sve prepone su međusobno udaljene 8,5 metara. Poslednja prepona je udaljena 10,5 metara od ciljne linije trke.
Ovo je isključivo ženska disciplina, pošto muškarci trče na 110 metara sa preponama.
Najbolje atletičarke u ovoj disciplini obično postižu rezultate oko 12,5 sekundi. Najbolje vrijeme u ovoj disciplini i svjetski rekord drži Jordanka Donkova iz Bugarske sa rezultatom od 12,21 sekundi.
Trke sa preponama za žene počele su da se održavaju na početcima razvoja ženske atletike, neposredno posle Prvog svjetskog rata. Međutim u početku je dužina trkačke staze i visina prepona varirala, za razliku od muške discipline koja se od samih početaka pa do danas trči na 110 metara. Prva trka na 100 metara sa preponama za žene održana je 1922. godine na ženskim sportskim igrama u Parizu.
U periodu od 1926. do 1968. žene su trčale na 80 metara sa preponama. U tim trkama korišteno je 8 prepona visine 76,2 cm koje su međusobno bile udaljene po 8 metara. Sve do 1935. godine pravilima je bilo dozvoljeno rušenje maksimalno 3 prepone, nakon čega je sledila diskvalifikacija iz trke, a rekordi su službeno priznavani samo ukoliko bi atletičarka pretrčala cijelu stazu bez ijedne oborene prepone. To pravilo je ukinuto 1935. godine, i tada su uvedene prepone u obliku latiničnog slova L koje pri udaru u njih padaju napred i tako smanjuju mogućnost povrede takmičarki.
Ženska trka na 80 metara sa preponama uključena je u program Olimpijskih igara 1932. godine, iako je bilo planirano da se ova disciplina pojavi na Igrama 4 godine ranije.
Tokom 1960-ih trčale su se eksperimentalne trke na 100 metara dugoj stazi sa preponama visine 76,2 cm, a na Olimpijskim igrama 1968. je objavljeno da će žene ubuduće trčati dionicu od 100 metara sa preponama visine 84 cm. Već naredne godine održana je prva službena trka na 100 metara sa preponama za žene u okviru Evropskog prvenstva u atletici na otvorenom, a prva pobjednica je bila Istočna Nemica Karin Balzer.
TRKA NA 110m SA PREPONAMA
Trka na 110 metara sa preponama je olimpijska atletska disciplina za muškarce. Na stazi dugoj 110 metara postavljeno je deset ravnomerno udaljenih prepona visine 1,067 metara. One su takve konstrukcije da ih atletičar može oboriti, što mu se ne računa kao pogreška, već mu samo umanjuje brzinu. Takmičari u ovoj disciplini startuju iz startnih blokova, kao i oni koji trče 100 metara bez prepona. Prva prepona se nalazi 13,72 metra od starta, a preostalih 9 su na rastojanju od po 9,14 metara. Rastojanje od poslednje prepone do cilja je 14,02 metra.
Najbrži atletičari u ovoj disciplini postižu rezultate oko 13 sekundi (svjetski rekord 12,87), što odgovara srednjoj brzini od 8,54 m/s, ili 30,74 km/h.
Preponsko trčanje se pojavilo u Engleskoj oko 1830. Prepone su bile drvene barijere. Oksford i Kembridž su 1864. usaglasili prve standarde: staza je duga 120 jardi (109,72 metra), a deset prepona su visoke 3 stope i 6 inča (1,06 metara). Masivne prepreke su 1895. zamjenjene lakšim preponama u obliku slova T. Do 1935. trkači koji bi oborili više od tri prepone bili bi diskvalifikovani. Rekordi su se uvažavali jedino ako bi sve prepone ostale nesrušene. Godine 1935. uvedene su prepone u obliku latiničnog slova L, koje pri udaru padaju napred i umanjuju mogućnost povrede.
Trka na 110 metara sa preponama je na programu olimpijskih igara od prvih Olimpijskih igara 1896. Žene su od Olimpijskih igara 1932. trčale na 80 metara sa preponama, što je od 1972. promenjeno na 100 metara. Nekada su muškarci trčali i trke na 200 metara sa preponama, ali IAAF od 1960. više ne vodi statistike za ovu disciplinu.
TRKA NA 400m SA PREPONAMA
Trka na 400 metara sa preponama je olimpijska atletska disciplina u kojoj je cilj pretrčati jedan krug na atletskoj stazi (400 metara), i pri tome preskočiti deset prepona raspoređenih na jednakoj udaljenosti. Svaki trkač trči u zasebnoj stazi. Kao i kod trka na 100 i 110 m, trkači smeju dodirivati i obarati prepone, ali diskvalifikuju se ako namerno obore preponu ili izbace nogu ili stopalo van prepone.
Trke sa preponama, koje nisu postojale u Staroj Grčkoj, vode poreklo iz konjičkog sporta. Poput trke od 120 jardi, i trka od 440 jardi je zvanično predstavljena na atletskom susretu između univerziteta Kembridž i Oksford 1864. Pošto su Francuzi krajem XIX veka dužinu ove trke preveli u metrički sistem, ona je uvrštena u olimpijske discipline u muškoj konkurenciji na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. Osamdeset četiri godine kasnije, u Los Anđelesu, i trka na 400 m sa preponama za žene postala je olimpijska disciplina.
Primjena odbojkaških elemenata kroz igru 22.03.2021.
Prijem servisa i igra na treću loptu
Kod prijema servisa razlikujemo:
- prijem lelujavih servisa
- prijem rotacijskih servisa
S obzirom na specifičnosti svakog servisa razlikuje se tehnika prijema. Kod prijema
lelujavih i manje brzih servisa postoji aktivno kretanje nogu i ruku prema naprijed (pokret u ramenima), a kod prijema bržih i rotacijskih servisa postoji kretanje nogu i ruku prema dole, odnosno faza amortizacije lopte.
Kao element sa kojim započinje akcijsko djelovanje određene ekipe, prijem servisa
određuje dalji tok napada. Potencijalne greške direktno utiču na efikasnost dizača i
spektar mogućih rješenja u napadu, pa je greške potrebno smanjiti na najmanju mogući nivo.. Pravilnim prijemom servisa dizaču se omogućava dizanje svih tipova lopti, pa tako i onih najbržih koje sprječavaju kvalitetno formiranje bloka, a mogućnost napada iz tri ili više zona smanjuje predvidljivost dignute lopte i povećava šanse za postizanjem poena.
- Prijem servisa odvija se u 4 faze:
1) Početna faza: igrač je u niskom dijagonalnom odbojkaškom stavu, noga bliža bočnoj
liniji terena je naprijed i igrač zauzima poziciju u polju
2) Pripremna faza: u ovoj fazi igrač procjenjuje pravac, putanju i brzinu lopte. Cilj je
postaviti se u projekciji lopte u što kraćem vremenu gdje se krećemo najčešće dokorakom, kratkim i brzim koracima na prednjem dijelu stopala. Potrebna je komunikacija između igrača koja olakšava prijem servisa (kratka, duga, aut, ja…). Nakon što je igrač postavljen u pravilnu poziciju u projekciji lopte, spaja podlaktice i šake ispred tijela čime pravi što veću i ravniju površinu za prijem servisa.
3) Osnovna faza: u trećoj fazi igrač ostvaruje kontakt s loptom. Lopta se odbija donjim dijelom podlaktica, u donjoj trećini između zgloba šake i zgloba lakta.
- Treba razlikovati prijem manje snažnih servisa i snažnijih. Kod manje snažnih servisa
(lelujavi servis) vrši se potisak prema lopti tako da je kretanje usmjereno aktivno prema naprijed i gore, dok se kod snažnijih servisa (skok servis) vrši amortizacija lopte, odnosno kretanje nogu i ruku blago prema dolje.
4) Završna faza: nakon kontakta igrača s loptom potrebno je ispratiti loptu do visine
ramena i nastaviti opružanje tijela odnosno nogu i trupa.
Greške koje se mogu javiti su: - neadekvatan odbojkaški stav (npr. visoki odbojkaški stav kod snažnih servisa)
- ruke usmjerene prenisko ili previsoko (neadekvatan ugao između ruku i trupa s
obzirom na jačinu i smjer lopte) - tijelo se kreće prema gore i natrag tijekom odbijanja
- ruke pogrčene u zglobu lakta
- nepravilno formiranje podlaktica
- statički položaj-nedovoljno kretanja prilikom prijema
- težina tijela na petama
Atletske discipline
Profesor: Golijan Davor
SPORTSKA GIMNASTIKA
Gimnastika je sport,čije ime potiče od grčke riječi koja znači vježbanje.Ona uključuje izvođenje vježbi koje zahtijevaju fizičku snagu,spretnost i koordinaciju.Gimnastika se razvila iz vježbi koje su se praktikovale u starom vijeku,kao što su uzjahivanje ili silaženje sa konja ili iz cirkuskih nastupa.
ISTORIJA GIMNASTIKE
Gimnastika se javlja već u starom Egiptu,ali je tada više ličila na akrobaciju.U 2 milenijumu p.n.e. na Kritu u vrijeme minojske kulture mladi muškarci i žene su razvili umjetnost skakanja na bikove.U staroj Grčkoj gimnastika se upražnjavala za održavanje dobre fizičke kondicije i uvježbavanje sportista,ali i kao dio vojne obuke.Rimljani su prihvatili ove akivnosti od Grka i koristili su ih za pripremu svojih legija za rat.Padom rimske imperije nestao je interes za gimnastiku i služila je više kao oblik zabave.
POČECI MODERNE GIMNASTIKE
Prus Johan Bernard Bazedov je 1774. godine uveo fizičke vježbe kao oblik nastave u školi u kojoj je radio u Saksoniji.Od tada počinje modernizacija gimnastike.Kasnijih godina tog vijeka Fridrih Ludvig Jan iz Njemačke je razvio neke gimnastičke sprave i posebne tehnike(vratilo,razboj,greda,skokovi) pa ga smatraju ocem moderne gimmnastike.Graciozniju formu ovog sporta koja naglašava ritmičke pokrete je razvio šveđanin Guc Mut.Per Henrik Ling,takođe šveđanin,uvodi i vježbe sa obručima,čunjevima i malim loptama,gdje su važni ritam i koordinacija.U SAD gimnastiku je uveo Dadli Alen Sardžent u periodu pred građanski rat.Za razliku od gimnastike iz antičkog doba,koja je podrazumijevala i trčanje,plivanje,rvanje i dizanje tegova,moderna gimnastika gubi te aktivnosti.
POČECI TAKMIČENJA
Muška gimnastika bila je jedan od devet sportova koji su bili uvršteni u program prvih Olimpijskih igara 1896. u Atini.Žene su se uključivale mnogo kasnije,na Olimpijske igre 1928. u Amsterdamu,Svjetsko prvenstvo u gimnastici 1934. u Budimpešti,Evropsko prvenstvo u gimnastici 1957. u Atini.Ovaj sport se konačno uobličio tokom pedesetih godina prošlog vijeka kao kombinacija dvije vrste gimnastike popularne tokom 19. vijeka u Njemačkoj i Švedskoj.Njemačka gimnastika se zasniva na spravama koje zahtijevaju snagu,dok je švedska više insistirala na vježbama bez sprava.
TRENING
Većina današnjih vrhunskih gimnastičara počela je da trenira još u djetinjstvu,što je u vezi sa razvojem ljudskim tijelom,posebno kičmenog stuba.Dječaci izvode vježbe na šest sprava,a djevojčice na četiri.Međutim,prije nego što pređu na sprave,moraju da steknu tjelesnu snagu,izdržljivost i gipkost.Za sve to su im potrebne godine napornog vježbanja uz pomoć iskusnih trenera.
OPREMA
Muškarci nose dugački donji dio pantalona,atletsku majicu,čarape i patike(mogu i bez njih) na konju sa hvataljkama,krugovima,razboju i vratilu.Kada vježbaju na parteru ili izvode preskoke,onda su u šortsu i mogu biti bosi.Žene nose triko(obično sa dugim rukavima) i patike,ali mogu biti i bose.
VJEŽBE I SPRAVE
DVOVISINSKI RAZBOJ-Na ovoj spravi vježbaju isključivo žene tako što se na različite načine prebacuju sa jedne na drugu visinu.Visina niže prečke iznosi 150cm,dok je druga visoka 230cm.Obje prečke su duge 350cm,a razmak između njih je 43cm.Vježba ne smije ni u jednom trenutku da se prekine,iako gimnastičarke nekoliko puta promijene pravac kretanja.
RAZBOJ-Na muškom razboju su obje pritke iste visine i iznose 180cm od strunjače.Oni tada izvode stoj na rukama,okrete i niz drugih zahvata.Pritke su duge 350cm.
GREDA-Greda je jedina sprava osmišljena samo za žene.Da bi se na njoj vježbalo ispravno,potreban je izuzetan osjećaj za ravnotežu jer je široka svega 10cm.Greda je postavljena na visini od 120cm,a duga je 5m.
PARTER-I muškarci i žene vježbaju u parteru,koji sačinjava kvadrat čije su stranice dužine 12m.Jedina je razlika što žene slobodni sastav izvode uz muziku.Dužina vježbe treba da traje između 70 i 90 sekundi.
VRATILO-Ovo je najspektakularnija od svih šest muških vježbi.Na prečki dužine 240cm i na visini od 255cm gimnastičari bez prekida izvode vježbe kao što su velekovrtljaji,premeti i promjene položaja ruku.
KONJ SA HVATALJKAMA-Ovo je jedna od najtežih sprava za muške gimnastičare koji se rukama drže za hvataljke ili neki drugi dio konja,dok nogama izvode kružne pokrete.Za ovakvu vježbu potrebne su snažne ruke i ramena.Vježba je vjerovatno nastala kao provjera sposobnosti budućih konjanika.Konj je postavljen na visini od 110cm,a dug je 163cm.
KRUGOVI-Krugovi,koje još nazivaju i karikama su postavljeni na visini od 250cm,a vise sa prečke koja je na visini od 550cm.Razmak između krugova je 50cm.Na njima vježbaju muškarci pokazujući snagu i izdržljivost.Dodatna poteškoća je ta što krugovi u toku vježbe ne smiju da se njišu,te je bitan i osjećaj za ritam.
PRESKOK-Preskok se radi preko postavljenje sprave-konja.Konj je postavljen na visini od 120cm,a dugačak je 163cm,što je važno za muške takmičare koji konja preskaču uzduž,dok ga žene preskaču popreko(iz zaleta sa odskočne daske).Ocjenjuje se težina skoka,tačnost i sigurnost pri doskoku.
Srodne discipline gimnastici su ritmička gimnastika,sportska akrobatika i korektivna gimnastika.
JU SŠC "Milorad Vlačić", Vlasenica 